|
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.!!!!!!!!!!!!!!!!
Citam prvu knjigu Castanede i na momente mi dodje da iskocim iz koze...vraca se onaj poznati, stari osjecaj...osjecaj koji sam imala periodicno kroz prve godine zivota, ali nejasan jer sam bila dijete, a nakon prvog „zivcanog sloma“ u mojoj 12.godini, sada mu znam i ime...strah od promasaja!
Promasaja, tako velikog i tako bolnog da te kosta zivota...ne mogu, glava mi se instiktivno u mahnitom grcu okrece s lijeve na desnu i suze mi krenu naglo; NE MOGU JA TO!!!!!!Ne zelim zivjeti ovako kako sad zivim i kako sam do sada zivjela, trazim vraca, ucitelja, vraga ili Boga da me trgne iz ove uspavanke...sta cu svoje dijete nauciti kad ni sama ne znam gdje mi je mjesto, odakle sam, gdje cu, sto cu?!?!?!!? Citam svu mogucu literaturu koja bi me trebala probuditi, ali prejako sam uspavana, previse je paucine oko mene, mozak ima staru sablonu i ne odstupa, drzeci me vezanu strahom od nepoznatog, koji neprestano vodi nijemu borbu sa svojim divljim blizancem; strahom od promasaja...
I kad se probudim, ako se probudim, sto ako tada budem starica, sto ako dijete naucim istim, ispraznim, glupim i samouspavljujucim sablonama...na trenutke panicno molim u sebi svemir da to ne dozvoli, da me zaustavi dok je vrijeme, da ne unistim jos jednog andjela, kao sto se toliko se andjela svaki dan iznova unistava...Jedine nade covjecanstva, upadaju u matrix od prvog sata rodjenja i nitko niti ne pokusava sprijeciti tu apokalipsu...I svi postajemo „ovce u nirvani“, sa trajnom nesvjesticom i osjecajem ispraznosti jer znamo negdje duboko u sebi, sjecamo se nejasno isto kao sto se sjecamo maglovitih, ali sretnih detalja svog ranog djetinjstva...sjecamo se, a ne znamo cega se sjecamo, samo osjecaj nostalgije, pomijesan sa ushicenjem koje te tjera da skaces kao malo dijete, da se prepustis, da zagrlis svijet...ali lanci kojima su nas svezali, prejaki su...
Tko nas je svezao?! Postoji li nesto ili netko koga trebamo zvati svojim vjecnim neprijateljem, sotonom, nesvjesticom...ili smo sami odustali od borbe vec u ranoj dobi, zadojeni strahom inkvizicijskih posljedica...Tko nam je nametnuo taj strah...sami? Zar je toliko mocan taj neprijatelj? Da se ne mora niti sam nametati, da ga zrtva sama sebi nametne i tako zivi dok je ne unisti, dok je ne izjede iznutra i izvana...a kad pocne umirati, javi se samo trenutacan trzaj, kao sto se trzaju misici umiruce zivotinje, jer zabljesne odnekud svijest da je sve to moglo i moralo biti drugacije...da se nikad nismo smjeli prepustiti paralizirajucem strahu??...
XXX
...kako reagirati? Sto napraviti kada proslost pocne vuci svoje spone, koje nikad ne uspijes skinuti s zivaca u ramenu, pokusavajuci te vratiti u tocku u prostorvremenu u kojoj si vec bio i znas ishod, a opet imas neodoljivu potrebu da pokusas jos jednom sa iste polazne tocke promijeniti buducnost...jer kazu da buducnost ima x mogucih ishoda, a ti prizeljkujes samo onaj jedan, onaj koji tebi pase i u kusnji si...velikoj kusnji...kao sto sam ja sada. Jer, javila mi se danas proslost i mada sam stekla vremenom sposobnost da svaki put sve lakse prevladavam krize i da mi sve manje vremena treba da shvatim kakav ce ishod biti pa mi se cini da se svaki put na vrijeme iskobeljam iz necega sto je moglo zavrsiti puno gore po mene...opet imam neodoljivu potrebu sjesti u vremeplov i promijeniti temeljne postavke jer covjek jednostavno ima stalnu potrebu mijenjati svijet oko sebe, koliko god on savrsene polazne parametre imao i iako ih mi ne moramo uopce uociti, a kamoli razumjeti...I da li je uopce bitno hoce li to zavrsiti dobro ili lose po mene ili je bitno samo vidjeti drugu ili n-tu verziju dogadjaja? Tesko je kad sam, neupucen i prestrasen moras donositi kljucne odluke, odluke koje ti preusmjere zivot u sasvim nepredvidjenom pravcu...ali nije li to bit zivota samog? Uciti, saznavati, pokusavati, uciti i druge i sebe, za sebe kroz druge i od drugih? Jer uvijek su „ja“ i „drugi“. Mozda i ta temeljna pretpostavka (namjerno kazem pretpostavka) nije ispravna. Tako je varljvo sve oko nas...tj., mozda nije sve oko nas varljivo, valjiva je samo nasa percepcija...mogu slobodno misliti da je u ovom savrsenom prirodnom poretku jedino percepcija nesto sto je nesavrseno i sto nas ukalupljuje...a to je ono cega se najvise bojim...molim, oslobodi mi um...napoji me vjecnim i savrsenim znanjem jer otkad znam za sebe, to mi je najveca teznja...pored ljubavi...
XXX
„Jesam li to ja sto setam po svojoj sobi ili je to prosjak
Koji se sulja po mom vrtu u sumrak?
Gledam uokolo i vidim da sve
Je isto i nije isto...
Je li prozor bio otvoren?
Da nisam vec bio zaspao?
Zasto vrt nije bio blijedozelen?
Nebo je bilo vedro i plavo...
I oblaci su tu
I vjetrovito je
I vrt mracan i sumoran.
Mislim da mi je kosa bila crna...
Bio sam u sivo odjeven...
Sad mi je kosa sijeda
I odjeven sam u crno...
Da li to ja hodam?
Da li ovaj glas, koji jeci u meni
Ima ritam glasa koji sam nekada imao?
Da li sam to ja ili sam prosjak
Koji se sulja po mom vrtu u sumrak?
Gledam uokolo...
Oblacno je i vjetrovito...
Vrt je taman i sumoran...
Dolazim i odlazim...nije li istina
Da sam odavno zaspao?
Kosa mi je sijeda...I sve je
Isto i nista nije isto...
XXX
Zelja...to nepresusno vrelo svih nevolja...Pandorina kutija je bila kutija zelja...Zivot je Pandorina kutija...i tako u krug.
Shvatila sam nakon nekih mojih vizija (citaj:iluzija) da je velika vecina, ne usudjujem se reci sve, ali velika vecina mog zivota bila zasnovana na mojim zeljama i kao takva i nije bila bas uspjesna, ta vecina...ostalo je bio onaj meni nerazumljivi, ali cini mi se s ove tocke gledista, najsuvisliji dio i mozda ono sta mi je na neki nacin preusmjerilo zivot u „pravom“ smjeru, nesto cega nisam ni svjesna da me je spasavalo na vrijeme svaki put. Nekad mi se cinilo tako nepravedno, okrutno i nelogicno, ali ocito je do sada da su ti trenuci bili jedini logicni momenti u mojoj nebulozi o necemu sto sam ja nazivala zivotnim putem „po mome“. I dan danas zelim da me vodi ta nekakva nevidljiva, izvanjska logika, radije nego ova moja kratkovidna i subjektivna jer drugacija i ne moze biti.Vecinu vremena zapravo i provedem u sukobu sa mojim zeljama s jedne strane i vanjskim silama, koje me pokusavaju dozvati pameti, samo zato jer ih ja to molim, a paralelno se batrgam u tome ko ranjeni zec jer me strah nepoznatog i nepredvidjenog...neplaniranog...
...A to su uvijek bili i uvijek ce biti oni putokazi ka pravom smislu mog zivota...samo bi bilo stvarno krajnje vrijeme da ih kao takve pocnem i prepoznavati i uvazavati, prepustajuci se bez straha ili skepse...zar ne?
|
